Trešnjijada u Erdutu

U Erdutu je stari tradicijski običaj sađenje trešnje bjelice i trešnje hrušta u vinogradima. Trešnje su se sadile u mladim vinogradima zbog toga što je stablo trešnje dugovječno pa su stari ljudi smatrali da dok traju trešnje u vinogradima dotle će trajati i vinograd. Poslije napornog rada u vinogradu dobro je došao i odmor pod krošnjom trešnje.U proljeće, kako je cvala mlada trešnja, tako su se pod njom rađale i mnoge ljubavi, koje su znale završiti brakom. Stara legenda kaže da je trešnja intenzivne crvene boje i slatkog okusa kao ljubav i poljubac mlade djevojke i mladića.
Prije nekoliko stotina godina Erdut je bio močvarno područje, mali dio bio je obradiv i sve je bilo vlasništvo jedne obitelji, grofa Elca. Grof Elc imao je bliže rođake u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Njemačkoj te se dogovorio s njima da ponude siromašnim obiteljima da dođu u Erdut, iskrče šume, isuše močvare i stvore sebi novu domovinu.
Krenule su rijeke ljudi, mahom siromašnih obitelji u potrazi za novim domom. Među njima je bio mladi zaljubljeni par Ivan i Marija. Mladić je bio iz bogate obitelji, dok je djevojka bila jedno od šesnatestoro djece staroga kovača i veoma siromašna. Roditelji su mladića razbaštinili jer se nije htio oženiti ni s jednom drugom djevojkom osim sa kovačevom kćeri. Tako su Ivan i Marija odlučili sve napustiti i potražiti novi dom.
Mnoge obitelji nisu izdržale tako dug put, pa je vrlo mali broj ljudi došao u Erdut.
Vrijedne ruke iskrčile su šume i isušile močvare. Ivan i Marija dobili su komad šume. Prilikom krčenja šume naišli su na dvije neobične sadnice koje su u potpunosti odudarale od ostalih biljaka. Njih su ostavili na mjestu, ne znajući što će iz njih izrasti, a na ostatak iskrčenog polja zasadili su vinovu lozu, koja je i danas simbol Erduta i, starosjedioci kažu, simbol ljubavi. Dvije sadnice bile su trešnja bjelica i hrušt.
Sve generacije mladih kasnije bi, prilikom podizanja novog vinograda uvijek posadili i te dvije trešnje, jer bi rekli da, dok traju trešnje, trajat će i vinograd, a time i sama sreća obitelji. Da stare vinogradske trešnje znaju pričati, tko zna kakve bi nam još lijepe legende ispričale.

Zabilježila: Sonja Škoro

Skip to content