BJELOBRDCI PROSLAVILI SV.TRIFUNA

Treća po redu manifestacija pod nazivom „Degustacija Bjelobrdskih vina“ posvećena Sv. Trifunu zaštitniku vinara i vinogradara održana je jučer u Bijelom Brdu. Učestvovalo je ukupno 57 vinara koji gaje i neguju vinovu lozu na tradicionalan domaćinski način.
Cilj je druženje i promocija kulture domaćih vina, sadnja autohtonih sorti grožđa, čuvanje i njegovanje tradicije prijenosom na mlade generacije.
Da bi manifestacija dobila zvaničan karakter pobrinuo se i žiri iz Dalj planine koji je radio u sastavu: Pap Josip, Toth Andrija, Huđik Emerik, Pap Tibor i Kvaka Josip i odabrao koja su to Bjelobrdska vina „bolja od svih vina“. Takmičari su se birali iz tri kategorije po sorti vina koje predstavljaju: roze, bijelo i crno vino.
Svi gosti su mogli da uživaju u zgodama, pričama i anegdotama iz bjelobrdskog kraja, pjesmi, druženju i vinu.
Evo jedne takve priče:
Ej, djeco moja, svaka j’ mladost lijepa, al’ moja mladost… ej, te ljepote kad dođe jesen… pričala j’ jedna majka iz Bijelog Brda. Zašt’? Pa naše j’ Bijelo Brdo imalo „planin’ i vinograde“ i zato se spjevala pjesma „Bijelo Brdo, ala je milina, dole Drava, a gore planina“. A po toj planini i ispod nje plavili se vinogradi, ne veliki. Skoro svaka kuća j’ imala vinograd; neko po jutra, neko frtalj, po frtalja, a bilo j’ i manji.
Pitate se kako su se plavili. Pa onda su se šprical’ plavim kamenom i krečom. Pa još kad se zalome zaperci i mladi lastar i okopa oko svakog čokota, ko da se neka silna vojska u kolonama i regimentama rasporedila oko Bijelog Brda. Nije onda bilo plantaža ko danas-već svaki čokot za sebe svezan uz trklju sa likom i to je sve, jednaki i ko jedan. Milina i pogledat u brazdama.
Zemlja okopana pred zrenje grožđa, pa još ograbljana; nema travke. A grabljalo se zato da vidiš stope od kakvog sitnog lopova ili jazavca. Zbog tog su se čuvali vinogradi i iz tog razloga se rodio običaj pudarenja ili pudarina po čemu smo mi bjelobrci bili poznati u cijeloj okolini.
Iz svakog je vinograda vir’la po jedna koliba, pokrivena trskom, a kasnije crijepom, okrečena bijelo. Od namještaja: astalčić s dvi, tri oklice i stari krevet, il’ otoman, al najčešće daščice, a ispred nje šporet, il’ kaki plej na 4 ciglje na kojem su cure, pudar’ce kuvala razna pudarska jela, k’o što su satariš, trganci s krompiri, flute, pile na softu, debele kajgane i razna druga jela. Oko vinograda, uz stazu šarenila se lijepa kata i crveni kuridžan. U brazdama, među čokoćem nekoliko bresaka al, oni vinogradarski, mirišljavi, zeleni izvana, a crveni oko košče kad se iskalaju. Obično j’ na međ il’ nuz lenij’ bio veliki oras, pod kojim se pravjo materijal za špricanje.
Prvo smo se radoval’ ranom grožđu; francuz; po’togijer’, rojal’, ranom mirišljavom, žutom k’o dukat, pa kralj,ci. Kasnije smo imal’ najviše slankamenke, al’ one krupne, crne, a po njoj pepelak, pa kad ga metneš usta, a ono pukne slatko i slano, a kad proguneš pa pustiš kroz nos, ono miri vinograd.
Imal smo i plemenke bijele i crvene, prokupca, kadarke, drijenka od kog’ smo pravil’ „evenke“ pa kozije sise, ćilibar, dosta otele i delivare i još puno znanih i neznanih sorti grožđa, od koji’ se toč’lo čuveno bjelobrdsko vino, koje nikad nije dočekalo novo. Nakon berbe, vinograd se zagrto i čekalo se proljeće i novi susret s njegovim veličanstvom vinogradom.

Galerija slika

[nggallery id=5]